Dr Igor Burcev s odljevom otisaka stopala alme nađenog 21. kolovoza 1979. u planinskom lancu Gissar u Parnim, u Tadžihistanu vidio i snimio belgijski zoolog dr Bernard Heuvelmans i neki drugi. Bili su uvjereni da je to neandertalski čovjek ili nešto slično, ali su u Smithsonian Institution u Washing-tonu izjavili da znaju ne samo to kako je ta krivotvorina od gume proizvedena nego i gdje: u Hollywoodu. Saga o ledenom čovjeku sada pada u zaborav. Međutim, Heuvelmans je uvjeren kako je ono što je 1968, zamrznuto u bloku leda tri dana ispitivao bilo autentično tijelo. Čak je namirisao truljenje mesa kad je dio tijela bio izložen uslijed otapanja leda. Podrugivanje kojim je bio dočekan Heuvelmansov izvještaj, zato što su mnogi mislili da je posrijedi cirkuska prijevara, gotovo je slomio njegov duh. Premda je tijelo u svojem sarkofagu od leda bilo izlagano čitave tri godine, nitko se drugi nije sjetio da ga čestito pregleda prije nego što ga se njegov vlasnik, bivši vojni pilot Frank Hansen, bez buke otarasio kako bi izbjegao sablazan. Heuvelmans je, oboružan s mnogo dobrih snimaka ledenog čovjeka, uvjeren da je to bio troglodit ili neandertalski tip čovjeka koji je bio ubijen vjerojatno

tokom rata u Vijetnamu i prokrijumčaren u Sjedinjene Države. Istim poznatim putem kojim su se krijumčarile droge — u onim strašnim vrećama označenim sa »Zabranjeno otvarati«, kako bi se prikrilo da je poginuli unakažen.

Ali neki od progonitelja sasquatcha u Sjevernoj Americi gotovo su nevjerojatniji i od samog Bigfoota. KFYR, televizijske vijesti iz Bismarcka, izvijestile su da je poručnik Verdell Veo iz Ureda za staranje o Indijancima u Južnoj Dakoti sastavio potjeru na Bigfoota nakon što je, po zadahu, bilo otkriveno njegovo prisustvo u Little Eagleu u Južnoj Dakoti. Njihova meka: žičan kavez za kokoši pun »upotrijebljenih ženskih artikala«, jer je vladalo mišljenje da Bigfoota osobito privlače žene kad imaju menstruaciju.

Alma

U Sovjetskom Savezu nisu poznata tako egzotična sredstva za lov alme, ruske verzije jetija i sasquatcha, nego se on, bez sumnje, temelji na dugotrajnijoj i znanstvenijoj osnovi nego na bilo kojega njegovog suparnika hominida.

Iz Sibira, ruskih stepa i kavkaskih planina doprle su mnoge priče o susretu s čovjekolikim bićima. U drugom svjetskom ratu zarobljenici i bjegunci koji su bježali pred Nijemcima, ili Sovjetima, ili obima, tvrdili su da su vidjeli almu. Slavomir Rawicz — u kontroverznoj knjizi Dugo pješačenje o svojem bijegu iz sibirskog logora za prisilni rad do Indije, dugom 4000 milja — tvrdi da je susreo almu muškog i ženskog spola koji su mu dva sata priječili prolaz i primorali ga na katastrofalan zaobilazak. U prozaičnom krajoliku engleskog morskog ljetovališta Blackpoola u Lancashireu, Poljak Wiktor Juszczyk ponekad nagradi svoju obitelj pričom o susretu s almom u području Smkianga i sovjetskog Turkestana. Na bijegu iz sovjetskog zarobljeničkog logora zarobili su ga kineski vojnici, koji su mu pričali kako redovito polažu hranu za almu — ribu i veliki hljeb crna kruha. Druge noći se, prema kazivanju Juszczyka, alma pojavio.

»Skočio je iz dvije stope dubokog snijega ravno do stola. Sjeo je podvinutih nogu, ščepao hljeb i počeo jesti. Mora da je bio visok sedam stopa. Imao je širok nos i kose oči, sitne i prodorne. Nikad nisam vidio tako snažno stvorenje: dugačka trupa, kratkih nogu, prsa, pleća i ruku obraslih crvenosmeđom dlakom, ali šaka baš kao u čovjeka. Nekoliko je minuta gutao kruh i komad ribe, nekoliko puta životinjski zagunđao i potom otkasao.«

Wiktor Juszczyk

je poslije prebjegao u Englesku, oženio se Engleskinjom i sada imaju troje djece. »Znam, zvuči fantastično« — kaže — »ali vidio sam ga.«

Alma je, čini se, posve različit od jetija. Živi u području nepristupačnih planina od Kavkaza na zapadu Sovjetskog Saveza do Altaja i pustinje Gobi u Mongoliji. Štoviše, svi izvještaji ukazuju da je alma, za razliku od majmunolikog jetija, čovjekoliko biće.

Sovjeti nisu skloni prevelikom publiciranju svojih istraživanja o almi, očigledno iz bojazni da ih na Zapadu ne ismiju. Propitkivanja na licu mjesta, u Moskvi i u Darwino-vu muzeju, dočekuju se klasičnim izbjegavanjem. Pojedinci su »zauzeti« ili se »s njima ne može doći u dodir« ili su prešli na neko drugo radno mjesto. Kako se Moskva ne može pohvaliti telefonskom informacijskom službom za privatne brojeve, takva je taktika djelotvorna. Međutim, oko Darwinova muzeja okupljena je grupa znanstvenika koji su se posvetili tom predmetu, a na to ih je potaknuo profesor Porčnjev. Ta je grupa prikupila možda najuzbudljiviji i najuvjerljiviji materijal od svih. Dokazali su da susreti s almom sežu unatrag barem do Prževalskog, velikog istraživača i zoologa 19. stoljeća koji je otkrio divljega mongolskog konja, nazvanog po njemu, i divlju devu. Na ekspediciji 1879. jedan njezin član, kozak Jegorov, ugledao je nekoliko divljih ljudi obraslih dlakom koji su ispuštali neartikulirane glasove.

Profesor Rintchen sa sveučilišta u Ulan Batoru prikupio je mnoštvo izvještaja svojih sunarodnjaka Mongola o viđenju alma. A za razliku od jetija ili sasquatcha, u mnogo izvještaja se govori da su alme ubijeni iz puške, ali su svaki puta prijeke potrebe rata ili pak nemogućnost dopreme spriječili da truplo bude doneseno znanstvenicima, kako bi ga oni ispitali. Godine 1944. u Taškurga-nu, nedaleko mjesta gdje se susreću granice Indije, Kine, Pakistana, Afganistana i Sovjetskog Saveza, ustrijeljen je dlakav čovjek. Profesor B. A. Fedorovič je poslije ispitao mnoge od očevidaca i stekao uvjerenje da je

iskaz istinit. Moskovski tvornički direktor G. N. Kolpačnjikov priča kako je u vrijeme japanske invazije 1937. predvodio izviđačku jedinicu u Mongoliji i kako su jedne noći dva stražara vidjela dvije sjenke na padini brijega. Kad na pozive nisu stale, straže su pripucale i ubile ih. Kolpačnjikov opisuje kako se zaprepastio kad je ujutro ugledao leševe. »Nisu to bili neprijatelji, nego čudna dlakava bića više nalik čovjekolikim majmunima. Ali znao sam da u Demokratskoj Republici Mongoliji nema antropoidnih majmuna.« Ispitujući nekog starca, saznao je od njega da se visoko u planinama ponekad mogu susresti divlji ljudi. Kolpačnjikov se sjeća da su trupla bila otprilike ljudskog rasta, nepravilno obrasla crvenkastom dlakom, mjestimice gustom ali često rijetkom da se kroz nju vidjela koža. Lice im je bilo poput vrlo surovoga ljudskog lica, s jakim očnim lukovima.

Kako je bjesnio rat, bilo je nemoguće učiniti bilo što drugo osim zakopati leševe.

Ima na desetke tipičnih izvještaja o susretima s almama. Godine 1948. geolog M. A. Stronin obavljao je istraživanja nedaleko Tjenšana. Logorovao je sa svoja dva kirgiska vodiča u nekoj dolini. U osvit dana vodiči su ga probudili vikom da im netko krade konje. Stronin je ščepao pušku. Kako kaže: »Ugledao sam spodobu kraj konja. Stajala je uspravno, ali su joj ruke izgledale duže od ljudskih. Povikao sam: ‘Hej, zašto nas pljačkaš?’ Na zvuk mojega glasa spodoba se osvrnula i potom mirno udaljila.« I Stronin opisuje crvenkastu dlaku i uspravno držanje. Potrčao je za spodobom. »Nije bila sasvim ljudska, a ni posve životinjska. Premda mi je bila na dosegu, nisam se mogao odlučiti da ubijem biće koje je moglo biti neka vrst čovjeka.«

Iz priča poput ove Sovjeti su izgradili vrlo podrobnu sliku alme. Ona se uvelike slaže s Juszczykovom pričom. Profesor Boris Porčnjev s moskovske Akademije znanosti objavio je opis s najpotpunijim pojedinostima:

»Nema krzno, nego dlaku kroz koju se ponekad prozire koža… mladi se rađaju bez dlaka… lubanja je na tjemenu čunjasta… zubi su poput ljudskih ali krupniji, s jače razmaknutim očnjacima. .. često grabe predmete prstima i dlanom, ne upotrebljujući palce… mogu trčati brzo kao konj, penjati se po drveću, plivati u brzacima… mužjak i ženka ostaju zajedno, često se sklanjaju u rupe u tlu… neugodno vonjaju, umiju bacati kamenje ali ne i izrađivati oruđe; vole se grijati uz žar napuštene vatre… jedu male životinje i biljke, a kreću se uglavnom u sumrak ili noću.«

Izvještaji koji su stizali, uključujući i priče o albinima, bili su tako uvjerljivi da je

  1. sovjetska Akademija znanosti izaslala u Pamir jednu dobro opremljenu ekspediciju, na čelu sa K. V. Staniukovičem i Porčnje-vim, u potragu za »snježnim čovjekom«. Premda se ekspedicija vratila s nekoliko uzbudljivih izvještaja očevidaca, među kojima i pričom kako su za jedne osobito oštre zime alme kamenovali selo i pobjegli s opljačkanom hranom, čvrste dokaze nije našla. Porčnjev, glavni zagovornik teorije o almama, našao se na sastanku Akademije
  2. u središtu oštrih napadaja i od tada taj predmet više nikad nije dobio njezinu otvorenu podršku.

Nekim stručnjacima, među njima dru Bajanovu i izvanrednoj moskovskoj doktorici francuskog porijekla Marie Jeanne Koff-man, bilo je dopušteno da nastave istraživanja i čak da razmjenjuju iskustva sa Zapadom. Bili su prikupili pozamašan dosje, s odljevima golemih stopa nalik ljudskim, primjercima dlaka i izmeta i nepresušnim izvještajima o susretima s almom. Još 1979. amaterska je ekspedicija pod vodstvom Igora Tatsla iz planinskog masiva Gissar u sovjetskoj centralnoj Aziji donijela snimke i sadrene odljeve stopa.

Sve te dokaze uzela je pod oštru lupu dr Myra Shackley, arheolog sa sveučilišta u

Leicesteru u Engleskoj, jedan od vodećih svjetskih autoriteta o neandertalskom pračovjeku. Ona vjeruje da bi alme mogli biti posljednji preživjeli primjerci Neandertalca koji je, kako se pretpostavlja, bio istrijebljen prije 40 tisuća godina usponom suvremenog čovjeka Homo sapiens sapiensa. Ona obavještava:

»Nikad mi nije bilo jasno da bi jedna tako jaka i zapravo prilično domišljata kultura proizvođača oruđa, koja je bila prisutna mnogo tisuća godina, tek tako podlegla u prošlom ledenom dobu. Neandertalska nalazišta širom Sovjetskog Saveza vrlo se podudaraju s mjestima gdje su viđeni alme. Da je, recimo, Neandertalac preživio, trebalo bi mu vrlo zabačeno područje, ali s dostatno hrane i svakako određene geološke formacije koja bi mu pružila materijal za njegovo oruđe.«

U ljeto i jesen 1979. dr Shackley je uspjela doći u Mongoliju i poduzeti ekspediciju u najzabačenije dijelove Altajskog gorja, gdje se ono okomito ruši u pustinju Gobi.

»Mislim da sam, možda, prvi Evropljanin koji je nakon niza godina prodro u neke od tih planina, a možda sam uopće bila prvi«

— rekla je. — »Ni Mongoli ne zalaze u njih. Nemaju tamo što tražiti. Uostalom, boje se bića koja tamo žive.«

Premda je to bilo samo izviđanje, dr Shackley je imala uspjeha. U jednoj rječnoj dolini na priličnoj visini našla je, čini se, neandertalsko oruđe, iako ne novije proizvodnje. »Izgleda da je čitavo to područje bogato predmetima paleolitskog Neandertalca«

— kaže. — »Da je Neandertalac preživio, bilo bi to najvjerojatnije u onim područjima iz kojih najupornije stižu izvještaji o alma-ma. Čini se bizarnim, ali zar ne bi moglo biti da je neandertalski čovjek živ i zdrav i da živi negdje u zabačenom dijelu Mongolije?«

Potraga za jetijem, sasquatchem i almom proširila se širom svijeta. No, oni nam i dalje izmiču. Većina ih ljudi, poput Edmunda Hillaryja, smatra legendom, dijelom bogate riznice duhova, čudovišta i orijaša koji su oduvijek nastavali ljudsku maštu. Prirodoslovci su, uglavnom, uvjereni da na Zemlji ima još vrlo malo velikih nepoznanica. No, sve do prekretnice stoljeća planinskog su gorilu pripisivali fantaziji, sve dok nije bio ulovljen; pandu su ljudi na Zapadu prvi puta vidjeli tek onda kad je, tridesetih godina ovoga stoljeća, bio dopremljen u čikaški zoološki vrt; orangutana, najbližeg svim mitskim verzijama ljudskog pretka, morali su uhvatiti da bi na Zapadu povjerovali kako postoji.

S druge strane — ako jeti, Bigfoot i alma postoje, zašto nisu nađene kosti, koža ili trupla? Ako su sada na rubu istrebljenja, kao što se Desmond Doig boji, bili su ne samo oprezni nego doista i vrlo sretne ruke kad im je dosad uspijevalo izmaći čovjeku.

Skeptici sumnjaju u izjave mnogih očevidaca. Ali, mogu li baš svi biti varalice, lude ili fantasti? Ako nisu vidjeli nepoznato biće, što su onda vidjeli? Možda je to u Sjevernoj Americi i čak na Himalajama medvjed, ali toliko izvještaja potječe od ljudi koji imaju iskustva u šumi i planini i od kojih se očekuje da prepoznaju medvjeda ili bilo koju poznatu životinju. Zašto se opisi tako podudaraju čak i u onih ljudi koji nikad nisu čuli za almu ili Bigfoota? Zašto ga Šerpe iz Nepala tvrdokorno identificiraju s majmunolikim bićem?

Kroz sve te neizvjesnosti provlači se jedan dokaz — tragovi. Čini se da nijedna teorija ne može objasniti njih, ni u Himalajama, ni u Americi, ni u Sovjetskom Savezu gdje su — prema profesoru Kalkovu — vrlo slični otiscima stopala neandertalskog pračovjeka. U pacifičkom sjeverozapadu možda djeluju varalice, no bi li se penjali uz padine Everesta ili Kangčenjunga do visine 20.000 stopa ili se odvažili krenuti u najdivljije dijelove Pamira? Jeti, alma, Bigfoot — kako god se zvao — čini se da nešto ipak postoji.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime