Godine 1975. poljski planinar Janusz Tomaszczuk izjavio je da je imao zastrašujući susret. Planinario je u području Everesta i uganuo koljeno. Dok je hramao prema najbližem naselju, opazio je kako mu se približava neki lik. Dok je Tomaszczuk zvao u pomoć, lik mu je prišao. Tek je tada razabrao da je »čovjek« kojeg je zvao u pomoć, majmunoliki stvor viši od 180 cm i s rukama do koljena. Počeo je vriskati i to je potjeralo to biće.

Šerpe takve priče prihvaćaju bez čuđenja. Godine 1978. bilo je više prijava o nasrtajima jetija, osobito u Sikkimu, gdje je ministarstvo šumarstva poslalo u potragu više ekspedicija, ali nijedna nije uspjela. Najozbiljniji pokušaj da se riješi zagonetka jetija financirala je američka World Book Encyclopedia. Godine 1960. krenula je ekspedicija pod vodstvom Desmonda Doi-ga i Sir Edmunda Hillaryja, prvog čovjeka koji je — zajedno sa Šerpom Tenzingom — stajao na krovu svijeta. Ekspedicija je ostala deset mjeseci, po oštroj zimi, u području iz kojeg je prijavljeno najviše susreta s jetijem. Bila je bogato opremljena, s kamerama koje automatski snimaju kad tko nagazi na žicu, snimaju usporeno i infracrvenom fotografijom. U svijetu je zavladalo opće uzbuđenje kad je Hillary nagovorio seljake Kumjunga neka posude legendarni jetijev skalp na šest tjedana, kako bi ga znanstvenici analizirali. To vlasište, zajedno s dva druga i dvije kože (za koje se poslije utvrdilo da pripadaju tibetskom medvjedu) jedini je fizički ostatak jetija.

U jesen su Hillary, Doig i čuvar skalpa Khunjo Chumbi krenuli na svjetsku turneju, koja ih je odvela u Honolulu, Chicago, Pariz, čak i Buckinghamsku palaču. Gdje su god istupali, Chumbi je za televizijsku ekipu oponašao tanko zavijanje kakvim se, navodno, glasa jeti. U međuvremenu su čete stručnjaka ispitivale skalp.

Kumjung za četrdeset i dva dana; u protivnom bi, prema dogovoru, zemlja i imanje njihovih Šerpa bili zaplijenjeni. Stigli su posljednjeg dana, izronivši iz neba u helikopteru, sa skalpom u kutiji, ali, na žalost, uvjereni da je skalp gotovo pouzdano napravljen od krzna dugodlake tibetske koze. Ekspedicija nije bila bolje sreće ni sa svojim kamerama i stupicama i Hillary se vratio problemima jednog teškog uspona na Mount Makalu.

U svojim izvještajima o ekspediciji Hillary i Doig su jetija proglasili mitom i legendom. Naposljetku, utvrdili su da je jedan od skalpova lažan i gotovo godinu dana posvetili, u srcu navodnog jetijevog prebivališta, tako pomnoj potrazi kakva se samo može izvesti s njihovim iskustvom i savršenom tehničkom opremom.

Danas je, naslonjen manje energično na sagove u svojoj lijepoj kući nasuprot američkoj ambasadi u Katmanduu, Desmond Doig skeptičan u pogledu ekspedicije iz 1960. — sada vjeruje da jeti ipak postoji. »Možda mi nismo vidjeli jetija« — kaže — »ali nismo vidjeli ni snježnog leoparda a znamo da postoji. Zapravo, jedva da smo i vidjeli išta živa. U ekspediciji je bilo previše ljudi, a to je nespretno. Sada, nakon toliko godina, mislim da sam riješio i tajnu skalpa.« Dobacio je preko sobe predmet koji se činio savršenom kopijom kumjunškog vlasišta. »Prolazeći uz granicu Sikkima susreo sam domoroca s ovim na glavi i malo čime drugim na sebi. Čini se da je tamo uobičajena izrada takvih ‘skalpova’ koji im služe kao kape.« Tako je jetijev skalp možda uistinu bio zabluda — ali čak da je i namjerno krivotvoren, ne znači da jetiji ipak ne postoje.

Doig je, kasnije, dobio od samostana u Butanu divnu kožu tibetskog medvjeda, koja je 1978. prodana na dražbi u Christiea u Londonu za 1200 funti. U katalogu je pisalo: »Ova vrlo rijetka koža pripisuje se jetiju, ili strašnom snježnom čovjeku.«

Doig, koji je u Himalajama proveo trideset godina i govori mnoge domorodačke jezike, naglašava da Šerpe spominju tri različite vrste jetija. Dzu teh je krupan, dlakav, napada i ždere stoku. Doig misli da je to gotovo pouzdano tibetski medvjed, kojeg još nijedan zapadnjak nije vidio premda je prva koža još 1853. doprla do Azijskog društva u Londonu. Do danas je viđeno samo pet-šest koža tog medvjeda, jedna lubanja i nešto kosti. »Jednom sam upoznao neku Tibetanku koja je tvrdila kako je u Shigatseu u Tibetu, u zoološkom vrtu pančen-lame, bio jedan takav medvjed« — nastavio je Doig. — »Pričala je da je hodao uspravno, bio visok poput visoka čovjeka a njuške majmunske ili medvjeđe. Na nesreću, i njega i cio zoološki vrt odnijela je bujica.«

Drugi tip jetija Šerpe nazivaju thelma — mali čovjek, a taj trči, kriči i prikuplja granje. Doig kaže: »Mislim da i ovdje nema zagonetke. To je gotovo posve sigurno gibon, premda konvencionalna zoologija tvrdi da njih nema sjevernije od rijeke Brahmaputra u Indiji.«

Treći je, pravi legendarni snježni čovjek, po Doigovom mišljenju, mih teh. Divlji je, izgledom je nalik na majmuna, ljudožder, obrastao crnom ili crvenom dlakom, ima klasične »uvrnute nožne prste« i luta na visinama od 6100 metara, pa i na višim.

»Godine 1961. proglasili smo mih teha čistim mitom. Sada mislim da smo pogriješili. Često sam Šerpama koji su tvrdili da su vidjeli mih teha pokazivao crteže različitih medvjeda, ljudi, neander-talskog čovjeka i gigantopitheca, gorila, čimpanza, gibona i orangutana. Premda uopće ništa ne znaju o velikim majmunima, svi su uvijek upirali u majmuna, najčešće orangutana. Po fosilima znamo da je orangutan nekoć obitavao u sjevernoj Indiji. Tko zna? Još ima golemih džungla koje mogu sakriti čitave čopore jetija. Možda u svojim rijetkim pohodima na visoke padine tragaju za vodom, kao što je to protumačio opat Bordet. Na gornjim granicama šume na Himalajama može biti vrlo sušno.«

Slučaj jetija temelji se na pričama Šerpa i nekih očevidaca zapadnjaka, ali više od svega na tragovima o kojima danas postoji više od dvadeset pouzdanih zabilježbi, među njima snimke što ih je o Božiću 1979. donijela ekspedicija pripadnika britanske ratne avijacije. Sumnjičavci pitaju gdje bi takvo biće moglo naći hranu na takvim visinama. Pristalice spominju risa, kozoro-ga, lepča (azijska vrsta vuka) i jaka, koji su svi viđeni na visinama iznad 5490 metara. Međutim, nitko nije uvjerljivo protumačio snimke kakve su Shiptonove i Huntove, na kojima se tako jasno vide tragovi stopa bića mnogo većeg i težeg od čovjeka, koje na dvije noge prevaljuje velike udaljenosti i ostavlja tragove kakve ne ostavlja nijedna poznata životinja.

Pogledajte nastavak / Jeti i Bigfoot – majmunoliki čovjek – četvrto poglavlje

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime