Jeti, kako Šerpe zovu »strašnog snježnog čovjeka«, najviše je poštovan od svih misterioznih majmunolikih ljudi. Upleten je u mrežu fantazija, religije, legendi, spletki i komercijalizma. Vidjeli su ga ljudi u čije se izjave, izgleda, možemo pouzdati; analizirali su njegov izmet, snimili i ispitali otiske stopala u okolnostima koje su izvan svake sumnje. Ekspedicije pretkraj pedesetih i u šezdesetim godinama ovoga stoljeća pripi-sale su ga legendama, ali čini se da iz godine u godinu ima sve jačih dokaza da postoji.

Putnik koji leti u Katmandu bude upleten u priče oko jetija još prije nego što tamo stigne. Avion nepalske avionske kompanije leti iznad nižih planinskih lanaca, sela što neshvatljivo čuče na samim vrhovima, pa se čini kao da će se svakog trenutka sunovratiti u ponore. Odjednom na obzorju izrone veličanstveni vrhunci Himalaja, bijeli i nazubljeni, a zemlje nestane ispod oblaka. Shangri-La, izgubljeni horizont, tajnovite doline, nepoznata plemena, jeti — sve se čini mogućim. Ali, u džepu avionskog sjedala je jelovnik kompanijskog Jeti-servisa, a novi se hotel, podignut novcem Svjetske banke, zove Jak i Jeti. Jeti je krajnje komercijalna legenda, možda čak glavni nepalski izvor strane valute.

Među Nepalcima, a osobito Šerpama koji žive visoko u planinama, kruži bezbroj priča o jetiju, golemom čudovištu s Himalaja. U samostanu u Tjangbočeu u sjenci Everesta opat posve poslovno priča kako

Samostan Tjangboče u sjenci Everesta, koji jeti često posjećuje

jetiji navraćaju u samostanski vrt. Svake godine u Katmandu stižu živopisni opisi o napadima jetija. Djevojka iz naroda Šerpa Lakhpa Domani opisala je što je doživjela Williamu Weberu, dobrovoljcu Mirovnog korpusa koji je radio nedaleko sela Mach-herma u području Everesta. Djevojka je ispričala kako je sjedila nedaleko potoka napasujući svoje jakove i iznenada začula šum. Okrenula se i suočila s golemim majmunolikim stvorom krupnih očiju i izbočenih ličnih kosti. Bio je obrastao crnom i crvenosmeđom dlakom. Zgrabio ju je i ponio k potoku, ali ga je, čini se, njezin vrisak smeo, pa ju je ispustio. Potom se oborio na dva njezina jaka, ubio jednog udarcima, a drugog je ščepao za rogove i slomio mu vrat. Slučaj je prijavljen mjesnoj policiji i pronađeni su tragovi stopala. Weber kaže: »Zašto bi djevojka lagala? Zaključio sam da je govorila istinu.«

Stvarni dokazi o tome da jeti postoji mogu se svrstati u tri glavne skupine: tragove, očevice i fizičke dokaze, kao što su lubanje i koža.

Otisci stopala su, nedvojbeno, zanimljivi. Premda su zapadnjaci još 1887. izvijestili o prvim tragovima, a nakon toga ponovo 1921. neki britanski oficir, koji ih je vidio na 6400 metara na Everestu, pravi su izazov njihovi snimci. Prve je 1937. snimio F. S. Smythe, na visini od 5000 metara. Snimci Erica Shiptona — s cepinom pažljivo položenim uz otisak da bi se usporedile veličine — pokrenuli su ozbiljnu potragu. Godine 1972. su McNeely i Cronin, iz jedne američke ekspedicije, našli tragove dovoljno jasne i oštre da se naprave gipsani odljevi. Iduće je godine lord Hunt također naišao na tragove i snimio ih; na njegovim snimcima iz 1978. vide se goleme stope — 35,5 cm duge i 17,7 cm široke. U predavanju Kraljevskom geografskom društvu u Londonu lord Hunt je rekao:

»Nalazili smo se u postranoj dolini ispod Everesta. Bilo je kasno, smrkavalo se, kad smo žena i ja naišli na tragove. Bili su uistinu svježi, rekao bih čak napravljeni tog istog dana. Na toj prilično strmoj planini snijeg je bio dubok, a stvorenje teško, jer je probilo tvrdu ledenu koru po kojoj smo mi hodali a da uopće nismo ostavili tragove. Stope su bile ovalne, izdužene. Položio sam cepin, za mjeru. Bile su 14 inča dugačke i za polovinu uže.«

Jetijev trag na ledenjaku Menlung Basin u Nepalu. Snimio 1951. Eric Shipton.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime