Lord Hunt

— koji je u trideset godina vidio tragove nekoliko puta i čuo, kako se izrazio, »visoke kliktave krikove« — ne zna drugo objašnjenje do da je u pitanju neko neidentificirano biće koje još treba otkriti.

Britanski alpinist i kirurg Michael Ward bio je s Ericom Shiptonom kad su 1951. snimali tragove. »Bili smo oko 30 ili 40 milja zapadno od Everesta« — kaže. — »Prešli smo veliki planinski lanac u visini od 19.000 do 20.000 stopa i ušli u takozvanu ‘bjelinu’ na karti. Karta je tu bila posve prazna, bez ikakvih topografskih pojedinosti.« Na jednom ledenjaku naišli su na nekoliko planinskih koza i na njihove tragove. Odjednom su spazili drugačiji trag.

»Bili su to doista jasni i posve drugačiji tragovi. Razabirali su se svi prsti na nogama. Stope su vodile ravno niz ledenjak nekoliko milja daleko, koliko sam mogao vidjeti. Činilo mi se da su tragovi vjerojatno nastali noću ili ranije tog dana, jer im rubovi nisu nimalo bili urušeni. Zapravo, na nekim se mjestima moglo razabrati gdje je to stvorenje prekoračilo malu pukotinu, a tamo gdje je skočilo s jedne strane na drugu i tragovi nokta. Kao što vidite na snimcima, tragovi su bili mnogo dublji od naših. Bili bismo ih vjerojatno mnogo duže snimali i opisivali, ali nam je ponestalo hrane i glavna nam je briga bila da se izvučemo iz tog potpuno neistraženog područja gdje nikad nisu bili čak ni Šerpe, ni Tibetanci, a pogotovo ne Evropljani.«

Njihova je briga bila osnovana, jer su Shipton i Ward zalutali u Tibet gdje ih je potom zarobila tibetanska straža i oslobodila tek nakon podužeg cjenjkanja sa Šerpama, za kraljevsku svotu od jedne funte.

Skeptici drže da tragovi potječu od životinja i da ih je sunce ili snijeg deformiralo — možda od tibetskog medvjeda, koji je i sam tako rijedak da je gotovo legendaran, ili nekoga dugorepog majmuna, za kojeg se zna da živi na znatnim visinama. Kao krivac spominjan je i snježni leopard, a u jednom pismu britanskom časopisu Country Life kaže se čak da su to možda tragovi ptica — alpskih čavki — koje, kako je zamijećeno, ostavljaju tragove kao da snježni čovjek skače po snijegu.

Međutim, zoolog W. Tschernezky sa Queen Mary Collegea u Londonu, vrlo je iscrpno analizirao Shiptonove tragove, upotrijebivši rekonstruiran model i usporedivši ga s tragovima gorile, fosilnog čovjeka i suvremenog čovjeka. Podvlačeći neobično velik drugi nožni prst i vrlo kratku metatarzalnu kost, zaključuje kako je malo vjerojatno da su to tragovi medvjeda ili dugorepog majmuna. »Svi dokazi ukazuju na to« — kaže — »da je takozvani snježni čovjek golem, krupno građen dvonožni primat, najvjerojatnije tipa sličnog fosilnom gigantopithecu.« Po toj procjeni, najsmioni-joj koju jedan ugledni znanstvenik može dati, jeti je vrlo blizu toga da bude živa verzija »izgubljene karike«.

Od ljudi koji su zapravo vidjeli tragove jetija najuvjerljiviji su oni koje njihov način života ne navodi da lako prihvate legendu o njemu. Kapetan Emil Wick, švicarski pilot nepalske avionske kompanije, ima otmjenu kuću u predgrađu Katmandua. Dok smo u suton sjedili uz bocu piva, rekao je iskreno:

»Zaboga, kad sam došao u Nepal nisu me ti vražji jetiji nimalo zanimali. Kažem vam, došao sam ovamo da letim što bliže planinama s turistima, jer vraški dobro upravljam tim malim avionima, i da uživam kad nisam u službi, baš kao što sam to radio u Bangkoku, Indoneziji i svuda. Tada sam, jednog jutra prošle godine, vozio neke Japance do Kang-čenjunga i iznenada na jako velikoj visini ugledao te tragove. Bila su tri, tri odvojena traga, a bilo je očito da su ih napravila dvonožna bića. Stjecala su se s obje strane strma grebena, zatim se sastala i sišla dolje do jednog jezera koje nikad dotad nisam bio vidio, možda zato da bi pila. Znam da je snijeg bio svjež i da nije bilo više od sedam i pol sati

ujutro, tako da sunce nije moglo izazvati varku. Nadletio sam to mjesto dva ili tri puta da pogledam i — nećete mi vjerovati — kraj mene je bila Japanka s kamerom, pa sam je zamolio da snimi tragove. ‘Čak ću vas besplatno voziti’, obećao sam. No ona mi je odrezala: ‘Prestanite kružiti za svoju razonodu. Platili smo da nas povezete do Kangče-njunga. Tamo želimo snimati.’«

Francuski svećenik Bordet, iz Geološkog instituta u Parizu, pratio je na ekspediciji 1955. godine tri odvojena traga. U svojem izvještaju za Bulletin Nacionalnog muzeja prirodnih nauka u Parizu kaže da je jedan od tragova pratio više od sedam stotina metara. Mjestimice je otisak noge bio tako jasan da se razabirao i ispupčen snijeg između prsta. Na jednom je mjestu stvorenje skočilo s kamenite uzvisine 1-1,5 metara visoke i nogama utonulo otprilike 150 mm u snijeg. Otac Bordet dao je da njegove snimke pregledaju dva najistaknutija francuska stručnjaka za sisavce i oni su izjavili da tragovi pripadaju jednoj nepoznatoj vrsti.

Vođa ekspedicije

Lester Davies, sa Ullswater Outward Bound School u Engleskoj, bio je isto tako zadivljen dubinom stopa koje je 1955. na himalajskoj ekspediciji britanske ratne avijacije snimio filmski.

»Bile su utonule 5 do 6 inča (oko 15 cm). S filmskom kamerom i naprtnjačom težio sam oko 12,5 stonea (oko 76 kg), a utonuo sam samo oko 1 do 1,5 inča (2,5 do 3,5 cm). Mislim da je to stvorenje golemo!«

Ljudi u čiju se čestitost uopće ne može sumnjati tvrde da su vidjeli to stvorenje. Don Whillans je ozbiljan i trezven vlasnik jednog velškog pansiona i postojan junak uspona na Everest i Kangčenjung. U lipnju 1970. bio je na Annapurni.

»Bili smo u svetištu Annapurne, kako zovu prsten oko visokih vrhova. Nastojao sam naći prikladno mjesto za logor u kojem ćemo prenoćiti i, dok smo polagano obilazili jedan planinski greben, iza leđa sam začuo kliktanje nalik ptičjem. Pogledao sam svog Šerpu, a on je rekao ‘Dolazi jeti, sahib.’ Naglo sam se okrenuo, pogledao uzbrdo i opazio dvije crne vrane u letu i crnu sjenku koja je nestala iza izbočine. Prvo sam pomislio: Što sad, da zgrabim cepin ili što da učinim? Uostalom, više se nije pojavila, pa sam rekao: ‘Hajde, podignimo logor.’ Sutradan smo nastavili dolinom, da dovršimo istraživanje južne strane, i tu sam ugledao tragove koje je očito prošlu noć ostavilo to stvorenje. Stope su bile oko 457 mm duboke — snijeg je bio vrlo mekan — a dugačke otprilike koliko i moje, što je nekako odgovaralo onom što je rekao Šerpa: da su to tragovi mladog jetija. Pretpostavljam da jetija — ako postoje — ima različitih uzrasta, baš kao i ljudi.

Te večeri bila je jaka mjesečina i poslije me, ne znam zašto, zaokupio snažan osjećaj da je to biće još u našoj blizini. Provirio sam iz šatora. Mjesečina je bila tako jaka da se malone moglo čitati. Motrio sam nekih četvrt sata i upravo kad sam pomislio: Oh, možda je taj stvor, ili što već jest, otišao — ugledam kako se nešto miče. Kad se mnogo bavite alpinizmom, navikli ste u planini pronaći i vrlo sitne likove i zapaziti sasvim male promjene. A to biće, koje mi se u svojim pokretima činilo majmunolikim, smiješnim je skokovima išlo prema nakupini koja će, očito, kad za nekoliko tjedana snijeg okopni, biti skupina drveća. Činilo se kao da poteže neke od grana. Promatrao sam ga oko dvadeset minuta. Izvukao sam dalekozor, ali sam razabrao samo crn majmunski obris. Tada je, posve nenadano, kao da je osjetio da ga motre, potrčao padinom planine. Mora da je prešao dobrih sedam stotina metara prije nego što je nestao u sjenci kamenja. Najviše me začudilo držanje Šerpa. Da je bio medvjed — a oni medvjede vrlo dobro poznaju — bili bi rekli: ‘On, to je barlu’, kako ga, vjerujem, zovu i to bi bio kraj priče. Ali Šerpe su nekoliko dana bili vrlo šutljivi i kad sam danju pokušao načeti tu temu ili kad sam dalekozorom promatrao tragove, čuo sam ih kako izmjenjuju primjedbe.

Ne znam da li je to bio dugorepi majmun, kao što se priča. Mogao je biti i neobično mršav medvjed, koji se upravo probudio iz zimskog sna, ali meni se nije učinio takvim. A tragovi koje sam vidio imali su između otisaka stopa vrlo neobične zupčaste ureze, što mi je upalo u oči tek nekih dvanaest mjeseci poslije, kad sam u knjizi o životinjama gledao sliku gorile. To su vrlo lako mogli biti tragovi ručnih zglobova prstiju tog stvora.«

Pogledajte nastavak / Jeti – majmunoliki čovjek – treće poglavlje

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime