Bigfoot

U usporedbi s himalajskim jetijem, sjever-noamerički Bigfoot (divovska noga) ili sasquatch gotovo je bezobrazan u tome kako se — sudeći po izvještajima — često pojavljuje. Časopis Bigfoot News, koji izlazi redovito, godinama objavljuje izjave očevidaca — ljudi ponajčešće običnih, koje ne zanima slava i koji dotad nisu ništa znali o Bigfootu. I, kao da se želi odužiti tom publicitetu, Bigfoot s vremena na vrijeme ostavlja tragove — kako bi potkrijepio izjave očevidaca.

Jedan od tipičnih susreta odigrao se u zaštićenom šumskom području Mount Hood National Forest u sjevernom Orego-nu. Trojica drvosječa — Fermin Osborne, J. C. Rourke i Jack Cochran — obrađivali su trupce na nekom proplanku. Jednog lipanjskog jutra Cochran je radio s dizalicom kad je opazio kako ga motri neki čovjekoliki stvor. Izišao je iz kabine da bolje pogleda. Stvor je bio krupne tjelesne građe, obrastao mrkom dlakom, a stajao je uspravno. Fermin Osborne kaže:

»Nisam ga tog puta dobro vidio, brzo je nestao u šumi. Ali sutradan sam radio s Rourkeom i kad smo odlučili počinuti odšetali smo do ruba šume. Odjednom je iz guštika izronilo to golemo stvorenje, upravo pred nama, ni deset koraka od nas. Bilo je obraslo tamnom dlakom, čak i po glavi i po licu, i bilo je uistinu krupno. Rourke je potrčao za njim, ali ga nije uspio sustići. Tek je bacio nekoliko kamenica za njim. Vidio sam u životu dosta medvjeda i to sigurno nije bio grizli. Više je nalikovao gorili, doista.«

Bigfoot se pojavio i pred samom policijom. Narednik Larry Gamache, iz policijske stanice Yakima u državi Washington, vraćao se s bratom i šurjakinjom Kathy iz ribolova.

»Brat je spavao odzada u kamionetu. Odjednom sam ugledao kako iz šume na cestu izlazi neka spodoba. Bila je gola, obrasla dugom dlakom. Provezao sam se polagano kraj nje, a onda je Kathy vrisnula. Spodoba nam je prišla i kroz staklo zagledala u nju. Kathy se prestravila. Moj brat je sve to prespavao.«

Tijekom pola stoljeća i više, sasquatch se mnogo puta osobno pojavio. U Kanadi je 1928. Indijanac Muchalat Harry ispričao svećeniku Anthonyju Terhaaru kako ga je mužjak Bigfoota oteo i odnio u »logor« u kojem je bilo dvadesetak Bigfoota razne dobi i spola, ženki i nekoliko radoznalih mladunaca. Nisu mu nanijeli nikakvo zlo. Kad je njihova radoznalost popustila, pobjegao je u svojem kanuu. Otac Terhaar ga je našao kad je Muchalat stigao u Nootku, na otoku Vancouver, odjeven samo u razderano rublje. Od tog doživljaja Muchalat je potpuno osijedio. Godine 1922. kopač Fred Beck radio je s nekoliko drugova na čestici na planini Mount St Helens u državi Washington kad su opazili i zatim pucali u čopor — kako im se učinilo — golemih majmuna. Jednog su, čini se, pogodili, jer su nekoliko noći zaredom brvnaru kopača zasipali kamenje i groma-de stijena, dok nisu izgubili živce, pokupili stvari i otišli. Godine 1966. dvojica mladića su, loveći kojote u Jackson Holeu, u državi Wyoming, nastrijelila biće nalik gorili; kad su mu pritrčali, pokazalo se da je krupno i dlakavo, neobrasla lica, golemih ruku i nogu. Pomislili su da su možda ubili čovjeka, neku mjesnu nakazu, pa su uskočili u automobil i pobjegli kući u Iowu.

Nevjerojatnost i uzbudljivost takvih priča blijedi zbog same učestalosti i podrobnosti izjava o susretima s Bigfoo-tom. Vrlo često su to izjave trezvenih ljudi, koji to čine izlažući se priličnoj opasnosti da ih njihova sredina ismije. Glenn Thomas, drvosječa iz Estacade u državi Oregon, silazio je stazom kod Tarzan Springsa nedaleko Round Mountaina kad je — kako je rekao — čuo neku buku.

»Bio sam zaklonjen drvećem, ali sam kroz granje ugledao tri goleme spodobe kako ruju po gomili kamenja. Izgledale su upravo onako kako opisuju Bigfoota: dlakave, golemih ruku i nogu i vrlo snažno građene. Mužjak, ženka i mladunče. Dizali su kamenje, to je radio mužjak, i kopali u dubini od 6—7 stopa. Potom je mužjak posegnuo u rupu i izvukao leglo glodavaca, pa ga pojeo.«

Ta bi priča mogla odgovoriti na jedno od mnogih pitanja u vezi s Bigfootom: što jede? Kad su istraživači došli u opisani predjel, našli su trideset i više rupa među kamenjem koje je očito bilo premještano prilikom kopanja a težilo je 114 kilograma i više, te velik broj virginijskih svizaca i svizaca. Svisci doista prezimljuju u gnijezdima ispod kamenja, a kad je Glenn Thomas, kako je tvrdio, vidio obitelj Bigfoota, bio je listopad.

Neki kalifornijski pisac koji piše o divljoj prirodi vozio se jedne noći sa ženom cestom koja vodi od Paradisea do Stirling

Cityja.

Odjednom su u svjetlu reflektora ugledali čovjekoliku spodobu šest ili više stopa visoku, obraslu crnom dlakom, ali svijetla, neobrasla lica. Glava joj nije bila velika i završavala je šiljasto na tjemenu. Nije pobjegla trkom, nego vukući noge te se činilo da hramlje. »Moj muž piše za časopise kao što su Field and Stream i Sports Afield« — pisala je žena Roberta L. Behmea. — »Spominjem to u nadi da ćete vjerovati da smo trijezni ljudi i da se ne predajemo halucinacijama koje noću izazivaju nepoznate zabačene ceste.«

Kad je Robert Bellamy u dolini Tygh u Oregonu vidio Bigfoota, s njim je bilo još šest osoba, rođaci i prijatelji; svi su zajedno promatrali Bigfoota nekoliko minuta. Dva brata Welch, kanadski prospektori, ugledali su Bigfoota i krenuli njegovim tragovima do jednog jezera. Tamo su našli priličnu rupetinu u ledu i razgrnut snijeg. U British Columbiji neki je čovjek iz čamca ugledao biće koje se očigledno u plitkoj vodi hranilo oštrigama.

Najfascinantniji susret s Bigfootom zabilježen je na znamenitom, kratkom i skakutavom filmu koji je 1967. snimio Roger Patterson, kraj Bluff Creeka u sjevernoj Kaliforniji. Prikazuje Bigfoota kako obijesno skače šumom. Na jasnijim sličicama vidi se da je stvorenje gotovo sigurno ženka, s dojkama i vrlo izraženim bedrima, koja skače veselim skokovima što kod ljudi koji film vide prvi puta izaziva salve smijeha.

Međutim, film ima mnogo zanimljivih strana. Položaj šume iza uske ceste nedaleko Onion Mountaina ne samo da je poznat nego su i drugi istraživači brzo mogli stići tamo i, poput Pattersona i njegova pratioca Boba Gimlina, uzeti gipsane odljeve stopala tog bića i izmjeriti mu korak. Štoviše, budući da položaj drveća i popadalih debala snimljenih na filmu ni poslije nije bio izmijenjen, mogao se prilično

Najpodrobnije su film analizirali dr D. W. Grieve, profesor biomehanike u Royal Free Hospital u Londonu, i skupina sovjetskih znanstvenika. Usporedbom s filmom na kojem su na istom mjestu snimljeni ljudi, dr Grieve je izračunao da je stvorenje visoko oko šest stopa i pet inča (195 cm) — što je doista mnogo kad bi to bio kostimirani čovjek, a što nije isključeno. Međutim, ramena i bokovi znatno su širi nego u čovjeka i, ako se pretpostavi da nisu podloženi spužvastom gumom, to bi biće moralo biti teško 280 funti (127 kg). Dužina koraka je iznosila otprilike 42 inča (107 cm), što je za čovjeka vrlo mnogo. Dr Grieve je dodao da bi bilo vrlo teško oponašati slobodan hod i mahanje ruku onako kako se to vidi na filmu ako bi to bio čovjek u životinjskoj koži, pojastučenih ramena i pojasa obloženog pamukom. »Ako je prijevara, tada je izvedena vrlo vješto« — kaže.

Tri ugledna sovjetska znanstvenika — doktori Bajanov, Burcev i Donskoj — ispitivali su u Moskvi film duže vrijeme i uglavnom došli do zaključaka sličnih onim dra Grievea. Donskoj je rekao: »Skakuta-nje tog bića možemo ocijeniti kao prirodno, bez ikakva znaka patvorenosti kakva bi se uočila kad bi u pitanju bilo oponašanje.« Bajanov i Burcev su uočili da to biće ima majmunsku glavu, gotovo bez šije, i da tragovi ovdje kao i drugdje pokazuju da se ono u hodu manje upire na pete nego čovjek, da nema stopalnog luka i čini se da hoda malo savijenih koljena. Zapazili su da je najbliža analogija Javanski čovjek ili pitekantrop (Homo erectus), majmunoliko stvorenje koje je — za razliku čak i od ranog Homo sapiensa — svrstano među životinje a ne među ljude, ali koje, kako se drži, potječe od istog evolucijskog korijena.

Ni otisci stopa nađeni na zemlji kod Bluff Creeka nisu u sukladnosti s filmom. Otisci su dugački 14 ili 15 inča (38-41 cm) i ukazuju da bi njihov vlasnik morao biti mnogo viši od šest stopa i pet inča (196 cm) i da bi morao imati mnogo duži korak. Kao i u slučaju jetija, vjerojatno najnepristraniji dokaz pružaju tragovi. Tragovi s više od tri tisuće otisaka stopala praćeni su u dužini od više milja — što bi bio težak posao za svaku varalicu. Tragovi su nađeni u najzabačenijim krajevima, gdje bi se u uobičajenim okolnostima bilo besmisleno upuštati u varku. Otisci su podvrgnuti podrobnoj analizi u Washington State University, u Sovjetskom Savezu i u mnogim institucijama Kanade i Sjedinjenih Država. Tipična stopa dugačka je 16 do 18 inča (41 do 46 cm) i široka sedam inča (18 cm) i više. Nema znaka uzdužnog luka stopala kao u čovjeka, osim kod otisaka koji, čini se, potječu od mladunčadi. Na otisku je jasno izražen dvostruki jastučić, za razliku od jednostrukog na ljudskoj nozi, što ukazuje da se noga prilagodila nošenju veće težine. Dubina traga i projekcija izračunate visine tog stvora predviđaju težinu od najmanje 300 funti (136 kg), a prema nekim procjenama čak 500 do 1000 funti (227 do 454 kilograma).

Zamršene krivulje, omjeri, formule i projekcije, stranice proračuna, grafikona, dijagrama, članci u znanstvenim časopisima poput Northwest Anthropological Research Notes posvećeni su Bigfootovim stopalima. Jedan pogled na snimke tragova potvrđuje da to nisu medvjedi, kako to najčešće tumače skeptici, jer nema tragova pandža. Grover S. Krantz, koji je mnogo pridonio znanstvenoj mjernoj procjeni tragova sas-quatcha, kaže: »Čak da nijedna od stotina priča o susretu s Bigfootom nije istinita, ipak bismo bili primorani zaključiti da neki orijaški dvonožni primat uistinu nastava šume pacifičkog sjeverozapada.«

Krantz savjetuje svakom koji ugleda sasquatcha da ga ustrijeli, jer bi to bio jedini način da se napokon dobije znanstveni dokaz da on postoji.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime