Postoje, zapravo, dvije tajnovite kristalne lubanje velike poput ljudskih. Jedna leži u staklenom ormariću na vrhu stubišta u Museum of Mankind (Muzej ljudskog roda — dio Britanskog muzeja) nedaleko od londonskog Piccadilly Circusa. Poseban je problem upravi muzeja, jer su čistači, prestrašeni neumoljivim ukočenim pogledom lubanje u prigušenom svjetlu izložbene dvorane, zahtijevali da se lubanja prekriva crnom tkaninom te će oni tek tada noću čistiti u njezinoj blizini. U takvom muzeju, u kojem su podaci o svakom izlošku autoritativno izloženi na uvid posjetiocima, začuđuje kako je opis na ormariću s kristalnom lubanjom neodređen. U pogledu starosti piše samo da je lubanja »vjerojatno aztečkog porijekla — najranije iz kolonijalnog razdoblja«. Istina je da je čak i taj opis nagađanje muzejskih stručnjaka, jer o prošlosti lubanje nisu poznate gotovo nikakve činjenice. Muzej ju je kupio 1898. u njujorškoj draguljarnici Tiffany’s, za 120 funti. Nitko u Muzeju ljudskog roda ne zna kako je draguljarnica do nje došla, iako se priča da je možda bila dio pljačke koju je neki neznani pustolov nakupio u devetnaestom stoljeću u Meksiku. Druga lubanja vlasništvo je Anne Mitchell-Hedges, a priča o tome kako je ona dospjela u njezine ruke egzotična je i zbrkana. Annin je otac, F. A. Mitchell Hedges bio engleski pustolov koji je početkom dvadesetog stoljeća skitao Južnom i Sjevernom Amerikom; kockao je s milijunašima, jahao zabačenim krajevima kao kauboj i borio se u meksičkoj revoluciji s Panchom Villom. Na jednom putovanju susreo se u nekom hotelu Port Colbornea u državi Ontario sa grupom muškaraca s kojima je bilo jedno siroče, mala Anna le Guillon. Mitchell-Hedges je djevojčicu usvojio i ona je poslije uzela njegovo prezime. Anna je bila ta koja je pronašla kristalnu lubanju. Godine 1927. Mitchell-Hedges je obavljao arheološka iskapanja u ruševinama veličanstvenog grada Maja — Lubaantuma — u Hondurasu. Grad je bio otkrio nekoliko godina prije, dok je tragao za izgubljenom civilizacijom Atlantide za koju je vjerovao da se nalazila u tom području. Na svoj sedamnaesti rođendan Anna je ispod jednog žrtvenika opazila nekakav predmet. Bila je to gornja polovina kristalne lubanje. Za tri mjeseca samo nekoliko stopa dalje našla je donju čeljust, koja se može otkvačiti i tako se bila odvojila od ostalog dijela glave.
Prema pričanju Anne Mitchell-Hedges, njezin je otac lubanju dao Indijancima koji su živjeli u okolici. »Oni su joj se molili« — rekla je. »Ispričali su ocu da je lubanja njihovo božanstvo, koje može izliječiti ali i izazvati smrt.« Kad je potkraj 1927. ekspedicija Mitchell-Hedgesa napustila drevni grad, »Indijanci su na rastanku mojem ocu darovali lubanju, jer je bio dobar prema njima, donosio im lijekove i odjeću«. Međutim, gotovo otkako je pronađena kristalna je lubanja bila povod raspri. Ne samo da joj je porijeklo nepoznato, nego nikad nisu dokraja bile razjašnjene ni okolnosti u kojima je nađena. Stoga su postavljana pitanja oko događaja u vezi s nalazom, premda nije bilo sumnje da ju je pod žrtvenikom u Lubaantumu otkrila upravo Anna Mitchell-Hedges. Kako to, pitali su neki komentatori, da se jedan od najvećih dragulja svijeta tako nenadano obreo usred iskopina, i kako to da je Anna tek nakon nekoliko mjeseci našla donju čeljust? I još, zašto ni Mitchell-Hedges ni ostali kopači u Lubaantumu nisu bili voljni ispričati više pojedinosti o tom otkriću? Nedorečenost čitave priče neke je ljude neizbježno navela na sumnju da lubanja možda uopće ne potječe iz tog grada Maja i da je bila »podmetnuta« pod žrtvenik kako bije Anna našla. Kako je taj dan kad ju je ona otkrila bio istodobno i njezin sedamnaesti rođendan i kako je, navodno, bila potištena nakon malaričnog napadaja, tvrdilo se da je otac smislio »otkriće« da bi je razvedrio. Lubanje se mogao domoći na svojim putovanjima Meksikom.
U svakom slučaju, stav kakav je taj istraživač zauzeo u javnosti u vezi s lubanjom na prvi se pogled čini neobičnim. U svojoj autobiografiji Opasnost je moj saveznik, koju je objavio 1954, pet godina prije svoje smrti, posvetio joj je samo nekoliko redaka koji su sve prije nego određeni. Pišući o jednom putovanju u Afriku 1948, kaže:

Ponijeli smo i zlokobnu lubanju smrti, o kojoj se toliko pisalo. Imam razloga da ne odam kako sam došao do nje. Lubanja smrti napravljena je od jednog komada prirodnog kristala i, prema znanstvenicima, trebalo je 150 godina, generacijama, da po cio dan, čitav život, pijeskom strpljivo bruse golemi komad kristala kako bi oblikovali tako savršenu lubanju… Stara je najmanje 3600 godina i prema legendi vrhovni ju je svećenik Maja upotrebljavao za tajne obrede. Govori se da je smrt — ako ju je s pomoću lubanje nekom namijenio — neizostavno uslijedila. Za lubanju se govorilo da je utjelovljenje sveg zla.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime